504.
Nakon što smo govorili o lažnosti tolikih tobožnjih vrlina, red je da nešto kažemo o lažnosti prezira prema smrti. Čuo sam dosta o tom preziru prema smrti kojim se pogani hvale da ga crpu iz vlastitih snaga, bez nade u neki bolji život. Postoji razlika između postojanog podnošenja smrti i prezira prema smrti. Prvo je prilično uobičajeno; ali potonje po mojem mišljenju nikad nije iskreno. Pa ipak, toliko je toga napisano s ciljem da uvjeri čovjeka kako smrt nije nikakvo zlo. Najveći slabići, kao i junaci, čuvenim su primjerima svjedočili u prilog tome mnijenju. No usprkos tome, sumnjam da ga je itko razuman ikada uzeo za ozbiljno; i sam napor s kojim ga pokušavamo nametnuti drugima i sebi dostatan je da nas uvjeri kako se ovdje ne radi o kakvom lakom pothvatu. Život nam se može zgaditi iz više razloga, no smrt nipošto nemamo pravo prezreti. Čak je ni oni koji u nju dragovoljno ulaze ne smatraju takvom sitnicom te su zgranuti nad njom i odbijaju je kao i drugi ako im dođe nekim drugim putem od onog koji su sami izabrali. Nejednakost koju nalazimo u odvažnosti mnogih hrabrih ljudi postoji jer se smrt na različite načine otkriva njihovoj mašti, pokazujući se čas bližom čas daljom. Tako, nakon što su prezreli ono što ne poznaju, najzad drhte pred onim što poznaju. Smrt ne bismo trebali motriti sa svim onim što ona podrazumijeva, hoćemo li izbjeći iskušenju da je smatramo za najveće zlo. Najsnalažljiviji su i najsmjeliji oni koji za svoje uzdržavanje od misli na smrt nalaze najpoštenije opravdanje: ali svatko tko je umije vidjeti onakvu kakva jest nalazi da je jeziva. Neminovnost smrti tvorila je svu postojanost filozofa, koji smatrahu kako treba da se ide dobrovoljno tamo gdje se već mora ići; ne mogavši ovjekovječiti svoj život, činjahu oni sve ne bi li ovjekovječili svoj ugled i ne bi li u propasti spasili ono što se može spasiti. Da bismo izbjegli očaju, budimo zadovoljni što si ne govorimo o smrti sve ono što o njoj mislimo i veće nade polažimo u svoj temperament nego u ta jalova umovanja što nas uvjeravaju da je možemo dočekati ravnodušno. Slava stoičkog podnošenja smrti, nada da ćemo ostati neprežaljeni, želja da ostavimo dobar glas, uvjerenje da ćemo se osloboditi životnih tegoba i hirova sudbine, lijekovi su koje ne treba odbaciti; no, ne valja ih smatrati pouzdanima. Sigurnost koju nam pružaju jest poput zaštite koju obični parapet pruža vojnicima kad se približavaju bojištu. Kad su daleko od bojišta, umišljaju si da je zaklon siguran; no, približivši se opasnosti, otkrivaju da im on i nije od neke pomoći. Puki je umišljaj vjerovati da će nam smrt izbliza biti upravo onakva kakva nam je izgledala kad je bila daleko i da su naši osjećaji, koji nisu ništa drugo doli slabost, kadri zaštititi nas od najgoreg udarca sudbine. K tome, samo krajnje nepoznavanje samoljublja može polučiti vjerom da nam oni mogu pomoći da se ne obaziremo na ono što to samoljublje neminovno razara; a razum, u koji se uzdamo kao u neku veliku pomoć, u tom je okršaju preslab da nas uvjeri u ono što želimo. Naprotiv, upravo nas on najčešće izdaje, i umjesto da u nama pobudi prezir prema smrti, on nam razotkriva svu njenu strahotnost i grozotu. On nam može pomoći jedino poučavajući nas kako da odvratimo pogled od smrti na nešto drugo. Najčuveniji su primjeri za to Katon i Brut. Neki si je lakej svojedobno pomogao plešući po stratištu prije pogubljenja. Tako, koliko god pobude bile različite, njihovi su učinci uvijek jednaki: bezbroj smo se puta mogli uvjeriti da, usprkos nejednakosti između velikana i običnih ljudi, i jedni i drugi umiru s istim izrazom na licu. Ipak, razlika postoji: dok velikani pokazivahu prezir prema smrti zbog ljubavi prema slavi, u običnih ljudi to bijaše samo posljedica njihove gluposti - gluposti što onemogućava uvid u veličinu svoje muke i ostavlja slobodu da se misli na druge stvari.