233.
Žali su pune svakojakih licemjerstava. Na primjer, pod izlikom da oplakujemo gubitak voljene osobe, mi oplakujemo same sebe; žalimo za dobrim mišljenjem koje je ona imala o nama; oplakujemo gubitak svog dobra, svog užitka, svog uvažavanja. Tako, mrtvima pripada slava suza što teku samo za žive. Tvrdim da je riječ o licemjerju jer takvim žalima zavaravamo same sebe. No, postoji i drugačije licemjerje, koje nije tako bezazleno, jer zavarava cijeli svijet; pritom mislim na žal stanovitih osoba koje teže za slavom veličajne i besmrtne boli. Nakon što je vrijeme, koje troši sve, obustavilo žali koje su odista imale, dotične osobe tvrdoglavo ustrajavaju na svojim suzama, jadikovkama i uzdasima; natmurena izraza lica, one u svemu što čine nastoje pokazati da je njihovo nezadovoljstvo doživotno. Tu kukavnu i zamornu taštinu nalazimo obično u ambicioznih žena. Budući da im njihov spol zatvara sve puteve koji vode k slavi, one je žele postići iskazivanjem neke neutješne žali. Postoji još jedna vrsta suza, mala vrela kojih lako ključaju i lako presahnu: plačemo da bismo stekli glas nježne osobe, da bismo izazvali nečije sažaljenje, da bismo bili oplakani... Naposljetku, plačemo da bismo izbjegli sramoti što ne plačemo.